Band - The Muškarci

Kako sam postao muškarac?

by Branko Hromatko

U jednoj zimskoj noći 05. siječnja 1956. godine ugledao sam nešto što ljudi zovu Svijet. Naravno nisam odmah počeo svirati već pjevati kao i svi ostali. U prvom razredu gimnazije shvatio sam da je moj instrument bubanj i zato sam se zdušno bacio na vježbanje i s prijateljima osnovao bend pod nazivom, "egzotic zoo". Moram priznati da se ne sječam niti jedne stvari koje smo svirali, a svirali smo samo vlastite. Sve su bile instrumentalne i nikad ih nismo svirali pred publikom.

Nakon nekoliko godina kad smo se svi dobro "iznavježbali" otišli smo svaki na svoju stranu i tako sam ja završio u raljama Branimira Đonija Štulića. Znam da smo svirali izmedu ostalog i Balkane moj, jer sam dobro zapamtio dio gdje se kaže "i dobro mi stoj". Đonijev otac je bio, ako se ne varam, pukovnik JNA, pa je to Đoniju vjerojatno otuda i došlo kao odprilike: stoj, stani pucati ću i sl..

Kako me je Đoni izbacio s ostatkom Azre iz benda, taj ostatak uz jednu prinovu postao je Film. Tu sam sa Stublićem, za one koji ne znaju, ja sam ga doveo u Azru, morao glumiti "dijete ulice" jer bi Stublićeva cipela zajedno s njim završila u traumi a ne u tvojim ustima.

Da sada ne pričamo tužnu priču o prijateljstvu i sličnim stvarima, nakon povratka iz JNA sa nekim i dan danas dragim ljudima zasvirao sam i u Bordelu. Rijetki si danas mogu i zamisliti da je danas jedan etablirani ulični svirač, Hađi, nekad stajao na stejđu s violom u ruci i u mikrofon kojeg je skoro cijelog progutao, urlao "anđeo dječak zguza čut smeđi trokut smeđi trokut aaa a". Nakon što je Bordel zatvorio svoja vrata za posjetioce, pojavila se Micika od koje je trebalo dobiti dva. Do dan danas nije razotkrivena tajna grupe Coflek, da li se od Micike trebala dobiti obična školska dvojka ili je dva puta ipak dva puta. Cobra je stalno govorio "svi marš u djetinstvo" i ja sam ga poslušao. Nakon što su se raspali Stričeki i gijive Frojla je ostao sam, ja sam ga prigrlio i nastavio s njim tamo gdje su Stričeki stali. Ali kao što to u Hrvata biva nikako da krene ta jebena dječja scena. Mi se zamorimo klinaca i shvatimo da se moramo baviti njihovim roditeljima i kao Penezički ljepotani krenemo s glazbom osamdesetih.

I sve bi bilo dobro da jednog dana Frojla nije prošao pored kuće i shvatio da se jednom konačno mora na pitanje "kakav poštar" odgovoriti "oštar poštar". Nakon toga odluka je pala i više nisam imao niti jednog razloga da konačno ne odrastem i postanem pravi "the muškarac".